Naša vjera i ljubav privode Kristu

Jedno od Isusovih zapaženijih čuda jest ozdravljenje uzetoga. Bio je taško bolestan, nepokretan i njegov je život bio nezamisliv bez pomoći drugih, mogao je imati veliku vjeru, ali bez drugih bi ostao u svojoj bolesničkoj postelji. No u svoj nesreći koja ga je snašla bilo je nešto sreće: imao je prave prijatelje koji su velikom vjerom i ljubavlju odlučili donijeti ga k Isusu. No i njih je iznenadila krajnje nepovoljna situacija: oko Isusa se okupilo toliko svijeta da nije bilo moguće doći u njegovu blizinu. No ljubav se ne predaje, ona je maštovita, traži izlaz, pronalazi rješenje i ondje gdje je razum sa svom logikom i kombinacijama bespomoćan. Otvorili su krov i uzetoga spustili pred Isusa. Bilo je to čovjekoljublje prožeto vjerom kojemu se i Bog divio. Svaki put kad se čovjek trudi da pronađe put do Boga, dobiva nadahnuće i postaje kreativan. To omogućuje i Bogu da čovjeku iskaže svoje milosrđe i ljubav.

Prvo što je Isus vidio, kad su donijeli uzetoga, bila je njihova vjera. Ona je na početku svakog čovjekova obraćanja Bogu.  Svi smo mi praćeni vjerom onih koji su vjerovali prije nas i na nas prenijeli taj dar. Sreća je imati roditelje vjernike, koji nas prate, a zahvaljujući njihovoj, i ljubavi mnogih župljana s kojima se zajedno živi i produbljuje osobna vjera, kršćanin se može bilo gdje i bilo kad pojaviti  pred Isusom, unatoč naoko neuklonjivim zaprekama. Vjera i ljubav prijatelja otvara krov naših sumnji, nesigurnosti i zatvorenosti, te pronalazi put do Gospodina. Pohvalivši, dakle vjeru četvorice, Isus kaže uzetome: „Sinko opraštaju ti se grijesi.“ On ne gleda čovjekovu vanjštinu premda je ona iz tjelesne ukočenosti vapila za milosrđem. Ne, Bog najprije pogleda nutrinu, srce, tamo je čovjekova srž. U srcu uzetoga bio je grijeh zbog kojega se paraliziralo tijelo. Bog uvijek čovjeka zahvaća u korijenu u srcu i duši. Oslobađa ga grijeha, a to onda omogući ozdravljenje u tijelu. Pismoznanci su to zapazili i uznemirili se: „Tko je ovaj koji tako govori?“ Oni dovode u pitanje Isusov identitet, jer znaju da samo Bog može opraštati grijehe. Čovjek koji bi i mislio da može opraštati grijehe, za njih bi bio hulitelj. Zato su osuđivali Isusa. Onaj, međutim, tko vjeruje, u ovoj Isusovoj gesti prepoznaje Mesiju, Sina Božjega, onoga kojega je Izaija prorekao naviještajući: „Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna… Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka.“ (Iz 1,18; 44,22). Isus oslobađa od grijeha i liječi od bolesti, on je Jaganjac koji uzima grijehe svijeta, Otkupitelj, Spasitelj koji je naše grijehe uzeo na se da ih, mukom i smrću na križu, uništi u korijenu.

I u vjernikovu se životu mogu pojaviti trenuci, duhovne ili psihičke blokade, kao da mu se zatvore životni vidici, stisnut nevoljama, ne vidi izlaza, osjeća se kao uzeti. Nije riječ o tjelesnoj uzetosti, nego o još opasnijoj. Egoizam ljude povuče da žive na tuđi račun, da se usredotoče na sebe i kao uzeti posvuda vide sebe svoje interese, bogatstvo, čast, uspjeh. Njima je potrebno ozdravljenje, susret s Isusom u dobroj ispovjedi. Uzetost može biti oholost, samodostatnost, osjećaj da drugi nisu potrebni, ako ne koriste, oholi ljudi misle da sve mogu i znaju, da su bezgranično slobodni, da ni Boga ne trebaju. Strah može također biti oblik unutarnje blokade i uzetosti. Ljudi u strahu izgube povjerenje u sebe, u ljude i u Boga. Postanu bespomoćni, pokidaju veze s drugim ljudima, osamljeni, depresivni, bez nade i životnog smisla, jednostavno očajni. Kako je dobro  imati prijatelje koji vjeruju i žele pomoći! Njihova će ih vjera i ljubav potaknuti da svoje „uzete“ bližnje privedu Kristu, liječniku duše i tijela, da ih ozdravi, promijeni. U susretu će i oni čuti jeku riječi: „Uzmi svoj život, uspravi se, živi s drugima! Pred tobom je Isus iz Nazareta koji otkriva korijene i razloge tvoje uzetosti!“ Naša vjera i ljubav omogućuju bližnjima obraćenje i duhovni oporavak. Bog im može dati snagu za životnu preobrazbu. vjera i djelotvorna ljubav potaknut će na ispovijed ili povesti na euharistiju, a takav susret s Bogom može uroditi plodom, novog početka kao onaj koji je doživio uzeti u evanđelju. Mi pak možemo biti očarani poput Isusovih slušatelja: Svi su se divili i hvalili Boga govoreći: „Takvo što nikad još ne vidjesmo.“ (A. Stojić)