SNIJEG U SPLITU
Napokon je pao. Sve je pokrio, svega se dotakao i svojom bjelinom razotkrio i pokazao sve naše prljavštine. Iako smo ga dugo iščekivali nespremno smo ga dočekali. Gradonačelnik je odmah proglasio neradni dan i to samo za zaposlene u prosvjeti i javnim službama. Malo je reći da su zaposleni u privatnim tvrtkama, koji su naravno morali na posao, bili ogorčeni tom podjelom, tom privilegiranošću djela građana koji su povlašteni samim tim što su zaposleni u javnim službama. Mi smo neradni dan jedva dočekali, i umjesto na radnim mjestima objeručke se uhvatili čišćenja snijega počevši ispred svojih vrata. Međutim, nije išlo. Iako smo dali sve od sebe snijega je, jednostavno, bilo više od nas. Povukli smo se u tople dnevne boravke s očekivanjem da gradska vlast riješi problem. Ta oni su i dosad uspješno rješavali sve naše zajedničke i pojedinačne probleme pa zašto ne bismo imali povjerenja da će riješiti i ovaj. Uostalom, što duljiti? Uvjerili su nas da su dobro počeli proglašavanjem neradnog dana. I, naravno, gradom je zavladao kaos, ne zbog bure i obilnog snijega, nego zbog nas. Čovjeka koji je izjavio da je umjesto neradnog dana trebalo proglasiti «radnu obvezu» proglasili smo luđakom i čekali da nam Gorska služba spašavanja dostavi svjež i topao kruh. Nije se radilo jer se na posao zbog kaosa u prometu i zaleđenih ulica nije moglo doći sredstvima prijevoza ni pješice, ali te je večeri u «Spaladium Arenu» na futsal (nije nam više primjeren ni lijep hrvatski naziv «mali nogomet» pa smo ga potpuno odbacili iz uporabe) moglo doći 8 tisuća ljudi?!
Sve mi se čini da smo «pobrkali lončiće», da ne vidimo što je bitno. Mnogi tragovi upućuju na to. Znam da mnogi imaju kućne ljubimce i da je njihov broj u sve većem porastu, ali da ih je toliko koliko mi ih je razotkrio snijeg, nisam mogao vjerovati. Budući se snijeg zbog hladnoće ne topi već četvrti dan, ne možeš više vidjeti metar kvadratni prostora bez psećeg izmeta li obojanih tragova mokrenja. Pse se, dakle, kroz ove dane moglo redovito izvoditi u šetnju, a na posao se i čistiti snijeg uokolo nije moglo.
Budući «Čistoća» ne odvozi smeće, kontejneri su prepunjeni i gotovo zatrpani naslaganim vrećama oko njih, ali više nego vreća oko njih je bilo siromaha. Nisam ih sve mogao pozvati na ručak, ali pozivam sve nas da se zapitamo: Nismo li i mi kojekakvim smećem zauzeti dok ijednoga među nama ima što se hrani otpacima?
Zbog padova mnogi su završili u bolnici, na traumatologiji. Ali mnogo, mnogo više nas je koji bismo zbog kojekakvih padova trebali biti zbrinuti na psihijatriji. Pitam se ima li uopće ikoga tko na ovom snijegu nije pao. I, sreća je, vidim da ima! U cijeloj ovoj priči, iako su ona najviše padala, samo su djeca radila ono što su uistinu morala. Radovala su se i igrala. Rijetko tko ima sanjke, ali to ne znači da nije bilo sanjkanja. Dječjoj zaigranoj mašti, kreativnosti i dosjetljivosti nije bilo kraja. Jedni su niz nizbrdice jurili na plastičnim kesama napunjenim koječime, čak i samim snijegom, drugi na plastičnim stolnjacima, laminatu, tepsijama, poklopcima električnih štednjaka…A kakav je tek «bob dvojac» proletio ispred mene; napravili su ga od velike plastične bačve. Kako je izazovno izgledao i kako je jurio malo je nedostajalo da u sveopćoj graji i ja viknem: «Dajte mi, molim vas, jedan đir!» Samo su djeca radila ono što su uistinu morala, beskrajno su se igrala, ulazila u kuću, grijala i sva mokra presvlačila. I uz sve naše zabrane i obrazlaganja da će se razboljeti i polomiti, potajno su kroz prozore na snijeg ponovo istrčavala.
Eh, ta djeca! Kad bismo ih barem malo manje odgajali za ovo u što smo se pretvorili, ili, kad bismo se barem malo više u njih ugledali. (Ivan Bašić)
